Razvod kao poraz

Razvod je zasigurno osjećaj gubitka, razočaranja, žaljenja i krivnje. 

Na brak se većina nas nije odlučila s ciljem da se nakon nekog vremena razvede niti je većina nas u brak ušla s lošim i skrivenim namjerama. 

Iako nam se čini da nije tako, razvod teško doživljavaju i oni koji prvi iznose želju za njime. Razlika između onih koje razvod „dočeka“ i onih koji pokreću razvod je možda u ranijem donošenju odluke. To ne znači da su oni koji ga prvi pokreću bezosjećajni, da im nije stalo i da ne prorađuju odluke koje su donijeli. Put oporavka je individualan. U oba slučaja dolazi do razočaranja jer se neke zamišljene ideje nisu ostvarile onako kako su htjeli. 

Tako nam razvod često predstavlja poraz, emocionalni slom ili gubitak smisla života. 

Posve je normalno tako se osjećati jer se odjednom veliki dio našeg života promijenio, a da to uopće nismo očekivali niti smo bili spremni na to. Još je teže ukoliko se dogodi iznenada, ako se o tome ne raspravlja već neko vrijeme i ako partner ne iznosi svoje nezadovoljstvo. Ovdje želim naglasiti da iznošenje nezadovoljstva nije uvjet da će druga strana biti spremna na razvod: unatoč iznošenju nezadovoljstva, drugi partner ne mora pomišljati na mogućnost razvoda niti vjerovati da bi ga partner mogao ostaviti. To se ne uklapa u njegovu ideju braka i doživotnih obećanja. Ako nam nešto nije normalno onda o tome ni ne razmišljamo jer vjerujemo da smo dovoljno sigurni. Vjerujemo da je i drugoj osobi normalno i ispravno ono što je nama pa ne dovodimo u pitanje naš brak pogotovo ako imamo djecu.

Na temelju zamišljenih ideja da smo zauvijek vezani, da smo sigurni, da smo partner i ja jedno, da smo zajedno u dobru i u zlu, da se ne mijenjamo i da nije normalno razvesti se unatoč teškoćama, razvod doživljavamo kao neuspjeh.

Otkud nam te ideje? Jesmo li ih preuzeli od svojih roditelja, uzeli lekcije iz nekih prijašnjih veza, čitali o njima u knjigama ili gledali u filmovima? Jesmo li o idealnom braku i zajedništvu maštali još u mlađim danima pa sada ustrajemo na toj slici unatoč tome što se ona cijela urušava? Zašto vjerujemo da nismo dovoljno dobri, vrijedni i sposobni unatoč tome što se razvodimo? 

Povezujemo li svoju vrijednost s odlukama koje je druga osoba donijela kako ona ne bi više bila nesretna? Vjerujemo li da smo mi zaslužni za sreću drugoga, da smo toliko superiorni da možemo zadržati nekoga za sebe i određivati što će toj osobi biti dobro ili loše? Što mi vjerujemo o sebi kada osjetimo ljutnju jer ne možemo učiniti ništa po pitanju ostanka partnera?

Ljutnja nastaje kao posljedica mišljenja da svijet možemo podrediti sebi: izgraditi ga tako da ga imamo pod kontrolom: biramo što ćemo jesti, biramo što ćemo dozvoliti djeci, koji ćemo posao odabrati, koji će nam ljudi biti prijatelji, biramo partnera i biramo način na koji se ponašamo prema njemu. A nekako zanemarujemo jednu sitnicu: nismo mi to stvorili; drugi su odlučili biti uz nas, ponekad smo imali i sreću s pronalaskom posla ili pronalaskom partnera koji nam odgovara. Ili djetetom koje je mirno, spava cijelu noć i s kojim se lako dogovaramo.

Dok ustrajemo na idejama da smo krivi za prekid, da smo imali mogućnost zadržati partnera tako da smo bili drugačiji; dok vjerujemo da će partner shvatiti da mu je drugdje loše i da će se vratiti, dok vjerujemo da ne možemo dalje, da smo izgubili smisao života bez te osobe, dok vjerujemo da ne vrijedimo ukoliko nas drugi ne vole, ne biraju i ne ponašaju se kako želimo, dotle stojimo na mjestu. Dotle smo neprestano fokusirani na promjenu drugih umjesto na promjenu svojeg pogleda na situaciju koji nam jedini može promijeniti način na koji se ponašamo i kako se paralelno s time osjećamo. Dotle vjerujemo da smo gubitnici jer smo se razveli. Ne vjerujemo da imamo priliku za sreću i da ona ovisi samo o nama i našim pogledima na život te postupcima koje radimo.

Kada promijenimo stav prema sebi i svoje misli onda ćemo prestati osjećati nemoć i tugu. Onda ćemo prestati i proganjati i težiti promjeni drugoga. Osjećaj bespomoćnosti ne može biti opstati ukoliko vjerujemo da razvod možemo uzeti kao lekciju i priliku za rad na sebi.